U proljeće 2025. godine Reuters Institut za proučavanje novinarstva objavio je godišnje izvješće Digital News Report koje obuhvaća 47 zemalja i više od 94 000 ispitanika. Prema tom istraživanju, Hrvatska je po razini povjerenja u medije rangirana na 39. mjesto — iza većine zapadnoeuropskih zemalja, ali i iza gotovo svih zemalja u regiji.
Što govore podaci
Povjerenje u medije u Hrvatskoj, prema Reutersovim mjerenjima, iznosi 28% — što znači da manje od trećine ispitanika vjeruje vijestima "većinu vremena". Taj je podatak snižen s 33% koliko je iznosio 2022. godine, a trendovi ukazuju na nastavak pada. Za usporedbu, skandinavske zemlje bilježe razine povjerenja od 55–65%, dok je europski prosjek oko 40%.
Posebno je zabrinjavajući podatak da mladi između 18 i 35 godina pokazuju čak niže razine povjerenja (22%) od opće populacije, što signalizira strukturnu, a ne generacijsku krizu.
"Povjerenje u medije nije samo statistički podatak — ono je termometar demokratskog zdravlja društva. Kad pada povjerenje, raste prostor za dezinformacije i politički populizam." — dr. Renata Šokota, Fakultet političkih znanosti Zagreb
Uzroci pada povjerenja
Analiza dostupnih istraživanja sugerira nekoliko ključnih faktora koji objašnjavaju neobično nizak rezultat:
1. Koncentracija medijskog vlasništva
Hrvatska medijska scena karakterizirana je visokim stupnjem koncentracije vlasništva u rukama nekolicine poslovnih i političkih grupacija. Prema podacima Agencije za elektroničke medije, tri vlasnička subjekta kontroliraju više od 60% tržišta komercijalnog televizijskog emitiranja. Čitatelji i gledatelji prepoznaju ovu koncentraciju i dovode je u vezu s pristranim izvještavanjem.
2. Uredničke intervencije vidljive javnosti
Niz javno dokumentiranih slučajeva u kojima su urednici mijenjali ili povlačili tekstove zbog pritisaka vlasnika ili oglašivača ozbiljno je narušio percepciju neovisnosti medija. Organizacija Reporters Without Borders u svom posljednjem izvješću spominje Hrvatsku kao zemlju s "vidljivim ali suptilnim" pritiscima na uređivačku neovisnost.
3. Tabloidizacija televizijskog prostora
Orijentacija komercijalnih televizijskih kuća prema senzacionalističkim i trivijaliziranim sadržajima dovela je do erozije granica između vijesti, zabave i politike. Istraživanja pokazuju da gledatelji koji konzumiraju pretežno komercijalne TV kanale iskazuju statistički značajno niže povjerenje u medije općenito.
4. Digitalna fragmentacija informacijskog prostora
Proliferacija digitalnih platformi i algoritamski curated feed stvorili su okruženje u kojemu informacije dolaze iz desetaka izvora različite vjerodostojnosti. U ovakvom ekosustavu teže je razlikovati provjerene informacije od spekulacija, a opće povjerenje u "medije" kao kategoriju pada.
Usporedba s regionalnim kontekstom
Zanimljivo je da Slovenija, s kojom Hrvatska dijeli gotovo identičan kulturni i politički nasljeđe, bilježi povjerenje od 37% — za 9 postotnih bodova više. Stručnjaci ovu razliku pripisuju jačoj tradiciji javnog emitiranja (RTV Slovenija ima viši uredničku neovisnost prema ocjenama međunarodnih organizacija) te boljim zakonodavnim okvirom za zaštitu novinara.
Posljedice za demokratski diskurs
Pad povjerenja u medije nije samo mediološki problem — on ima izravne demokratske implikacije. Istraživanja u demokratskim zemljama konzistentno pokazuju korelaciju između razine povjerenja u medije i razine participativne demokracije: tamo gdje se manje vjeruje medijima, niži je i izlazak na izbore, manji je angažman u civilnom društvu i šire je prihvaćanje konspiracijskih narativa.
"Mediji koji gube povjerenje gube i svoju temeljnu demokratsku funkciju. Ne radi se samo o poslovnom modelu — radi se o uvjetu postojanja informiranog birača." — Tomislav Jakić, novinar i medijski komentator
Što se može napraviti
Istraživači i medijski stručnjaci predlažu nekoliko pristupa obnovi povjerenja. Transparentnost u vlasništvu i financiranju ključna je pretpostavka — javnost treba znati tko stoji iza medija koji konzumira. Neke europske novine uvele su stroge "disclosure" politike prema kojima se objavljuju svi veliki oglašivači i eventualni sukobi interesa.
Drugi pristup leži u jačanju uređivačkih standarda i mehanizama odgovornosti — eksplicitne politike ispravaka, ombudsmanski sustavi i transparentne metode novinarskog istraživanja. Platforme koje su implementirale ovakve politike bilježe statistički značajno više razine povjerenja čitatelja.
Konačno, medijska pismenost kao dio obrazovnog sustava može dugoročno pomoći publici da kritičkije konzumira informacije — što paradoksalno može povećati i povjerenje u kvalitetne medije.
Zaključak
Pad povjerenja u medije nije sudbina — u primjerima pojedinih redakcija i zemalja vidimo da je moguće graditi ili obnoviti povjerenje kroz dosljedno pridržavanje novinarskih standarda, transparentnost i autentičan dijalog s publikom. No to zahtijeva strukturne promjene koje se suprotstavljaju kratkoročnim komercijalnim interesima — što povjerenje obnavljanje čini izazovnijim, ali ne i nemogućim.
