U klasičnoj novinarskoj paradigmi, urednik je bio čuvar vrata — gatekeeper koji je procjenjivao što je vrijedno pozornosti čitatelja na temelju novinarskih vrijednosti: novosti, relevantnosti, utjecaja, blizine. Te su procjene bile subjektivne, ponekad pristrane, ali su se odvijale u okviru prepoznatljive profesionalne logike s jasnim odgovornostima.
U digitalnom dobu, tu funkciju sve više preuzimaju automatski sustavi. Prema podacima Digital News Reporta za 2025., više od 54% Hrvata koji konzumiraju vijesti online to čini pretežno posredovanjem društvenih mreža. Facebook, Instagram, TikTok i YouTube postali su primarni kanali distribucije — a svi oni rade po algoritamskoj logici koja je fundamentalno različita od novinarske.
Kako algoritmi "uređuju" vijesti
Algoritam Facebook Newsfeed, na primjer, procesira više od 10 000 potencijalnih objava za svakog korisnika dnevno i od njih odabire oko 300 koje će prikazati. Kriteriji selekcije su pretežno bihevioralni: što je korisnik prethodno lajkao, komentirao ili dijelio, s kojim profilima češće interagira, koliko dugo se zadržava na pojedinim vrstama sadržaja.
"Algoritam ne pita je li vijest točna ili važna za demokraciju. Pita koliko će izazvati reakcija. A ono što izaziva najjače reakcije često su upravo sadržaji koji ljude uzbuđuju, plaše ili ljute." — Marija Blažević, voditeljica istraživačke redakcije
Rezultat je sustav koji strukturno favorizira emocionalno nabitiji sadržaj — ne nužno dezinformacije, ali svakako sadržaje koji potiču angažman. Analitičke, dosadljivo točne, kontekstualno bogate priče o fiskalnoj politici ili klimatskim promjenama teško se natječu s kontroverznim izjavama političara ili vijestima o skandalima.
Filter bubble i polarizacija
Pojam filter bubble — koji je popularizirao Eli Pariser još 2011. — opisuje tendenciju algoritama da korisnicima prikazuju sadržaje koji odgovaraju njihovim pretpostavljenim preferencijama, stvarajući informacijski mjehur. Empirijski dokazi za ovu hipotezu su mješoviti: neka istraživanja pronalaze značajan učinak, druga manje.
Ono što je empirijski solidnije dokumentirano jest da algoritamski odabir vijesti korelira s porastom afekcijskog polariziranja — ne nužno ideološke razlike u stavovima, nego intenziviranje negativnih emocija prema "drugoj strani". Korisnici koji primaju pretežno algoritamski curated news izvještavaju o jačim neprijateljskim osjećajima prema suprotnom političkom taboru.
Transparentnost kao izazov
Za razliku od novinara čiji su metodološki izbori podložni profesionalnoj i javnoj kritici, algoritmi su crne kutije. Platforme objavljuju opće principe na kojima rade njihovi sustavi, ali ne i tehničke detalje koji bi omogućili neovisnu verifikaciju. Istraživači koji su pokušali mapirati algoritamsku logiku pojedinih platformi naišli su na značajne prepreke u pristupu podacima.
Europska unija pokušava riješiti ovaj problem kroz Digital Services Act (DSA), koji od 2024. godine nalaže velikim platformama veću transparentnost o algoritmima i obvezuje ih na procjene sistemskog rizika. Hrvatska Agencija za elektroničke medije nominirana je kao jedan od koordinatora digitalnih usluga u provedbi DSA-a, no kapaciteti za nadzor i dalje su ograničeni.
Što mogu mediji
Tradicionalni mediji suočeni su s paradoksalnom situacijom: da bi dosegli svoju publiku, moraju igrati po pravilima platformi čija su pravila optimizirana za angažman, a ne za informativnu kvalitetu. Mnoge redakcije implementirale su uredničke politike koje se suprotstavljaju ovoj logici — odbijanjem senzacionalističkih naslova čak i kad bi povećali klikove, investiranjem u format koji platforma ne nagrađuje algoritmom.
Neke redakcije idu korak dalje i aktivno educiraju publiku o algoritmima — objašnjavajući čitateljima zašto bi trebali direktno posjetiti njihov portal umjesto da čekaju da im algoritam serVira sadržaj. Rezultati su obećavajući: čitatelji koji svjesno dolaze direktno na sajt troše značajno više vremena i dublje čitaju sadržaje.
Perspektiva: Regulacija ili pismenost?
Debate o odgovoru na algoritmski problem dijele se uglavnom na dva tabora. Regulacionisti zagovaraju stroži zakonodavni okvir koji bi nametnuo odgovornost platformama za sustavne štete. Libertarijanci upozoravaju na opasnosti regulacije slobode govora i zagovaraju medijsku pismenost kao dugoročno rješenje.
Realnost je vjerojatno negdje između: ni regulacija ni edukacija sami po sebi nisu dostatni. Ono što jest izvjesno jest da demokratska društva ne mogu sebi priuštiti da delegiraju gatekeepersku ulogu algoritmima bez mehanizama demokratske odgovornosti — neovisno o tome kako će ta odgovornost biti implementirana.
